„te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve četiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje

(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)

Tu se utisućiše i mladi sad uporno čekaju
da nova šuma naraste i da se ponovo nasele

(U ono okrilje
iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)“

Mak Dizdar
Tamo gdje u izdašnom zelenilu crvena zemlja strasno i obilato rađa medene plodove, još u 19. vijeku svoje vinograde smjestila je jedna od stočanskih porodica, od onih koje jednako crveno i srčano već 200 godina oplemenjuju svoju grozdanu zemlju i svoje naslijeđe, bez kula i zidina bivajući i okupirani, i progonjeni, i uvijek se hercegovački uporno vraćajući svojim korjenima. Oko stogodišnje čatrnje, tog izvora života hercegovačke visoravni, sjedili su pradjedovi i pramajke, pojeći se snagom, voljom i ljubavlju da nahrane žednu zemlju, jer znali su: niko ne zna vratiti dobrim kao zahvalna zemlja. Iznad te čatrnje, kao da i danas lebdi nevidljiva magična loza koja se beskrajno širi na istok i zapad, na sjever i jug, i kamo god u svijetu da potomci ovoga tla odlutaju, zagrljajem i opojnim mirisom doma ih vrati na tlo predaka.

Od kiša koje umivaju okolni kamen, u toj čatrnji kroz decenije nastao je osvježavajući napitak za izdašnu crvenicu, a koji potom postaje dijelom grozdova „Pjena brda“, pa se može reći da su vina, rakije i likeri ovoga vinograda i njegovih voćnjaka pića sa stvarnim ekstraktom Hercegovine.

I tako je bilo od kada su prve loze pružile svoje kitnjaste grozdove ka zemlji. Osmanlijski putopisac Evlija Čelebija 1660. godine o Stocu i njegovom narodu piše: „To su pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od riječi… Zbog straha od neprijatelja, sve kuće zidane su od tvrdog materijala, a neke imaju i četverougaone kule s demir-kapijama. Ima oko dvjesta osamdeset pločom pokrivenih kuća, koje imaju bašte, vinograde i svoje vode.”

Još prije Drugog svjetskoj rata, ovaj porodični vinograd imao je svoje podrume u Stocu, odakle su njegova vina i rakije odvožene da opuštaju, rashlađuju i slade balkansko plemstvo i elitu, goste ilidžanskih termalnih odmarališta.

Kroz decenije uništavan i ponovo podizan, vinograd je u naslijeđe dobio snagu svojih očeva, a čatrnja je kroz sve te godine čarobno stajala kao znak i putokaz. I kada se nije poznavalo da je ljudska ruka ikada krotila ovo podjednako pitomo i divlje tlo, čatrnja je bila živo oko koje je gledalo svojim hladnim vodenim dnom ka nebu, šaljući poruku suncu: neka se vrate.

Tako je 2008. godine ponovo počela rekonstrukcija i revitalizacija zemljišta, uz širenje i kultivisanje okruženja i postojećih objekata, kao i izgradnju i unaprijeđenje infrastrukture. Oko stare čatrnje diglo se novo zdanje, izgrađeno rukama koje je dozvala iz dalekih krajeva. Ponovo su napravljeni zasadi autohtonih sorti žilavke i blatine, njih taman toliko malo da svaka loza dobije svoju posebnu zasluženu pažnju, i njih baš toliko mnogo da mogu dati berbu sposobnu da oplemeni nepca većeg broja ljubitelja i ljubiteljica nektara slatkih dubravskih grozdova.

U „Pjenim Brdima“ okusi su historije, podneblja, tradicije i porodične odanosti. Okusi su najslađih biranih plodova, hercegovačkog sunca i zahvalne plodne zemlje.